Danas u spavaćoj sobi umjesto parketa imamo keramičke pločice

Danas u spavaćoj sobi umjesto parketa imamo keramičke pločice

Gospođa Ljilja se nakon ratnih dešavanja 1995. godine doselila u Prijedor. Majska poplava pogodila je i nju, a u kuću joj je ušlo skoro dva metra vode.

“Obavještenje od nadležnih nismo dobili, ali smo sami shvati šta se dešava, mada niko nije očekivao štetu takvih razmjera. Danas mi sve djeluje ko film. Kako je voda nadirala, pokušavala sam da spasim dokumenta i uspomene. U momentu nisam prepoznala sebe, djeca spašavaju stvari, a ja plačem, ne mogu se zaustaviti. Pitam se čime smo zaslužili sudbinu da sve što stvorimo odnese rat ili voda. Hodam po kući, u vodi do članaka, u sljedećem trenutku voda mi je do grla, a ja i dalje vadim stvari iz regala, nesvjesna da bih za koji minut i goli život mogla izgubiti”.

Ljilja je stamena žena koja danas staloženo priča o muci koju je doživjela i preživjela.

“Kada je postalo jasno da će voda u potpunosti potopiti donji sprat kuće, popeli smo se na gornji, nezavršen. Gledam kroz prozor, a vidim Veneciju. Ne vidim stabla, ni ograde, samo mutnu vodu u kojoj plivaju zmije. Gore smo proveli 24 časa, bez vode, bez hljeba. Na kraju smo platili da nam čamcem dopreme vodu”.

Ljilja nije stigla da se oporavi od majskih, a već su stigle i oktobarske poplave.

“Kad je bila poplava u oktobru mislila sam da ću umrijeti. Meni je sve djelovalo kao ratno stanje. A kad se voda povukla, ništa od onog što si zaštitio, pasoše, vozačke i lične karte, ništa ne možeš da pronađeš. To je situacija u kojoj nisi pribran, nisi svoj. Sva dokumenta smo vadili nanovo”.

Namještaj nismo spasili, sve je završilo u čeljustima mašina koje su ga odvezle na deponiju

“Danas mi to znači malo”, kaže Ljilja, ali u trenutku kada posmatraš kako mašina drobi namještaj, imaš osjećaj da ti drobi i prošlost”.

Na pitanje da li je spremila pakete za neke buduće nepogode Ljilja sasvim razumno odgovara da nije.

“Pa kakav bi to život bio, da si stalno u strahu, stalno u pripremi? Očvrsla sam od tada, shvatila sam da samo sam sebi možeš pomoći, psihički se spremiti, a materijalne stvari mi danas malo znače.”

Ipak, prenula se na trenutak, pa upitala “Kada je sljedeće prvenstvo u fudbalu?” Ljilji se u pamćenje urezalo da je svake četiri godine stigne neka nevolja sa vodom.

“Voda nađe put, izvire iz zemlje, kroz temelje, kroz ploču i parkete”.

Na pitanje kako se zašitila od neke buduće poplave, Ljilja kroz šalu odgovara da je kuću obnovila po ugledu na Italijane.

“Sada imamo keramičke pločice i u spavaćim sobama”.

Ljilja nije izgubila nadu da će gradske vlasti čuti vapaje ljudi koji, kao i ona, strahuju od svake kiše.

“Imam nadu da će napraviti nasip, da će nas ipak zaštiti. Ako nasipa nema, ako se rijaka izlije, ma koliko malo, ona nađe put, rupica je dovoljna da nam voda uđe u kuću”.

Podijelite sa prijateljima!

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *